Evolucija fotografije u boji

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

















EVOLUCIJA FOTOGRAFIJE U BOJI

Još od prve najave dagerotipije 7. januara 1839. godine osećalo se izvesno razočaranje zbog nemogućnosti registrovanja boja, koje su se pretvarale u razne monohromne nijanse. Ipak, pošto je postignuto tačno predstavljanje prirode sa svim njenim detaljima, shvatilo se da je ovladavanje bojom samo stvar vremena - iako se do nje došlo mnogo kasnije nego što se očekivalo.

Nedostatak boje se u početku posebno osećao u portretnoj fotografiji, jer je publika, navikla na minijature, više volela „u boji za dva penija” nego „obično za peni”. Slikari minijatura, ostavši bez posla zbog popularnosti dagerotipije, uskoro su zadovoljavali potražnju bojenjem dagerotipija i ponekad slikanjem preko fotografija na papiru.

Na jednom predavanju o teoriji viđenja boje Younga i Helmholtza u Kraljevskom institutu u Londonu maja 1861. godine (ser) James Clerk-Maxwell je demonstrirao kako se od tri primarne boje, crvene, plave i zelene, mogu napraviti sve moguće nijanse boja. Thomas Sutton je za sebe snimio tri fotografije prugaste obojene trake kroz staklene ćelije koje su sadržavale crvene, plave, i zelene rastvore metalnih soli (koji su služili kao filteri). Dijapozitivi su projektovani iz tri projektora iza tri identično obojena filtera, i kada su postavljeni na ekran kombinacija je dala fotografiju u boji. Iako je rezultat bio daleko od savršenog, Clerk-Maxwell je označio tačne osnovne boje za fotografiju u tri boje aditivnim procesom, dok su sugestije Henry Collena 1865. bile ne samo neizvodljive, već su se, štaviše, zasnivale na teoriji ser Davida Brewstera o crvenoj, plavoj i žutoj kao osnovnim bojama, što je pogrešno kada je reč o svetlosti, mada važi za pigmentne boje.

Louis Ducos du Hauron dao je najveći doprinos razvoju fotografije u boji u devemaestom veku. U svojoj knjizi Les Couleurs en Photographie, Solution du Probléme*13 (1869) on je predložio suptraktivni metod za fotografiju u boji, - pigmenti apsorbuju ili oduzimaju iz svetlosti sve boje osim svoje sopstvene, koju reflektuju. Ducos du Hauron je snimio tri negativa za razdvajanje iza zelenog, narandžastog i ljubičastog filtra, i napravio pozitive na tankim pločama od bihromatskog želatina sa ugljenim pigmentima crvene, odnosno plave i žute boje, tj. boja komplementarnih onima kojima su snimljeni negativi. Kada su crvena, plava, i žuta karbonska kopija stavljene preko toga, dobijen je heliohrom ili fotografija u boji. Mogli su se praviti slajdovi ili fotografije u boji, zavisno od toga da li su karbonske kopije stavljane na papir ili na staklo.

Charles Cros nezavisno objavljuje tačan princip suptraktivnog metoda fotografije u boji dva dana posle dodeljivanja patenta Ducosu du Hauronu 23. februara 1869. godine.

U svojoj knjizi Ducos du Hauron je tačno predvideo i aditivni postupak za fotografiju u boji pomoću sistema linijskog ekrana, koji je razradio dablinski profesor geologije John Joly 1895. godine koristeći ekransku ploču sa 200 linija na 2,6 cm.

42. LOUIS DUCOS DU HAURON. POGLED NA ANGOULÉME, 1877.

42. LOUIS DUCOS DU HAURON. POGLED NA ANGOULÉME, 1877.

Kao i sve druge eksperimentatore koji su nastojali da reše problem fotografije u boji, i Ducosa du Haurona je ozbiljno ometala relativna neosetljivost fotografskih negativa na boje, osim plave i ljubičaste. Čak je i najispravnija teorija obavezno vodila slikama u boji neravnomernog kvaliteta, sve dok se nije došlo do dobrog ortohromatskog materijala. Najranija sačuvana fotografija u boji Ducosa du Haurona, pogled na Angouleme (sl. 42) datira iz 1877. godine. Iako je snimljena posle uvođenja izvesnih materijala koji su povećavali osetljivost na druge boje, karbonska kopija je daleko od savršene.

Otkriće osobine pojedinih boja da fotografsku emulziju učine osetljivom na sve boje predstavljalo je onaj jedan korak koji je bio potreban da se teorija o fotografij u tri boje pretvori u praksu. Decembra 1873. godine Hermann Wilhelm Vogel, profesor fotohemije na Technische Hochschule*14 u Berlinu otkrio je da se potapanjem kolodijumske ploče u odredene anilinske boje njena osetljivost na zeleno povećava do izvesnog stepena. Vogelov pionirski rad na ortohromatizmu naveo je jedan broj drugih istraživača da eksperimentišu u sličnom pravcu, i tako je novim i boljim hemijskim sredstvima za pojačanje osetljivosti fotografska ploča postepeno postala osetljivija na zelenu, žutu, i narandžastu boju. Ortohromatske ploče bile su, međutim, još uvek relativno neosetljive na crvenu, a preosetljive na plavu boju. Tek 1906. godine Wratten i Wainwright iz Londona počeli su komercijalno da proizvode prve istinski panhromatske ploče (tj. ploče osetljive na sve boje spektra), pošto su boje firme I.G. Farben proširile osetljivost fotografske emulzije i na crvenu.

Pionir u proizvodnji opreme za fotografiju u tri boje bio je Frederick Eugene Ives iz Filadelfije, čiji su razni aparati uslovili komercijalnu realizaciju fotografije u boji. Ivesovom fotohromoskopskom kamerom (1891) snimljena su tri negativa za razdvajanje brzo jedan za drugim pomoću ponavljane pozadine u kojoj su bili crveni, zeleni i plavo-ljubičasti filteri. Kontaktnim postupkom sa ovih negativa dobijali su se crno-beli dijapozitivi. Kada se postave na Kromskopov instrument za gledanje dijapozitiva (1892), koji ima filtere u istim bojama, kromogrami se vide u savršenim bojama.

Ives je dao i stereo verzije tih instrumenata, pomoću kojih se slike u boji vide reljefno, a 1895. godine uveo je kromskop projekciju koja se koristila uz ??? laternu magicu. Posle nekoliko godina došla je kamera za snimanje u boji.

Postupak interferencije profesora Gabriela Lippmanna (1891), zasnovan na teoriji Wilhelma Zenkera, pobudio je mnoga naučna razmišljanja, jer se njime proizvodila direktna prirodna slika u boji bez intervencije filtera ili boja, koje se samo jako približavaju prirodnim. Fenomen boja koje nastaju mešanjem opisao je ser Isaac Newton. On se može videti na, recimo, mehurima od sapunice, na sedefu, ili prosutom ulju na vlažnom putu, koji izgledaju obojeni iako se sastoje od bezbojnih supstanci. Tanka fotografska ploča prevučena finim zrnastim srebrobromidom bila je postavljena tako da strana sa emulzijom dode u kontakt sa živom. Time se formirala površina slična ogledalu, koja je belu svetlost razlagala na boje spektra interferencijom svetlosnih zraka odbijenih od ovog tankog sloja žive, a boje su se stvarale zahvaljujući pojavi interferencije do koje je došlo zbog strukture taloga žive. Sa praktične tačke gledišta Lippmannov proces je bio isuviše komplikovan, eksponiranje isuviše dugo, sliku je bilo teško videti, a nemoguće reprodukovati.

Prekretnicu u praksi fotografije u boji predstavljao je postupak sa ekranom u boji koji su patentirala braća Auguste i Louis Lumiere 1904. godine. Autohromne ploče koje su se proizvodile u njihovoj fabrici u Lyonsu uvedene su na tržište tek 1907. godine, kada se došlo do dobre panhromatske emulzije. Staklene ploče prevlačene su mikroskopski sitnim zrncima skroba obojenog zeleno, crveno i plavo. Preko toga se stavljao tanak sloj panhromatske emulzije. Eksponiranje je išlo kroz staklenu stranu ploče, tj. kroz obojena zrnca skroba koja su služila kao filteri za boju. Posle razvijanja ploča se ponovo izlagala svetlosti i ponovo razvijala (proces obrtanja), čime se dobijala površina sastavljena od tačkica osnovnih boja koje su proizvodile efekt mešanih boja, kao u poentilističkom slikarstvu.

Iako je autohromija bila prvi postupak za dobijanje slika u boji koji je uživao znatnu popularnost, naročito među amaterima, njeni nedostaci bili su u tome što je eksponiranje bilo oko četrdeset puta duže nego kod crno-bele fotografije, i što su slajdovi bili prilično gusti.

U ovom rezimeu mogu se samo kratko spomenuti ostali najpoznatiji postupci za fotografiju u boji pronađeni pre 1935. godine. Iako su predstavljali poboljšanje ranijih aditivnih ili suptraktivnih postupaka, svi su bili isuviše komplikovani i skupi da bi dobili široku primenu. Aditivni postupci: Dufay (1908), ploča u boji Agfa (1916) uvedena u obliku filma kao Agfacolor (1932), postupak Finlay Screen (1929). Suptraktivni postupci: Sanger-Shephard (1900), Pinatype (1904), Uvachrom koji je izumeo Arthur Traube (1916), Duxochrom koji je izumeo Herzog (1929), postupak karbro autotipije (1930), Vivex kopije u boji (1932), Kodakov reljef ispiranjem (1934).

Moderni metodi fotografije u boji zasnivaju se na višeslojnom filmu i spajajućim komponentama. Taj princip su gotovo istovremeno uveli Kodak i Agfa.

Kod filma Kodachrome (1935) koji su izumela dva američka amatera, Leopold Godowsky i Leopold Mannes, preko filma se prevlače tri sloja emulzije, dok ukupna debljina nije veća od običnog crno-belog filma. Gornji sloj je osetljiv samo na plavu svetlost, srednji na zelenu, a donji na crvenu. (Ideju za korišćenje supstanci osetljivih samo na jednu boju prvi je dao Henry Collen 1865). Posle razvijanja preostali srebro-bromid u svakom sloju se ponovo eksponira i odvojeno razvija u spojnim razvijačima koji talože boju iz prethodno određenih boja gde god razviju srebro-bromid u srebro. Zato se za svaki sloj upotrebljavaju različiti spojni razvijači, i pošto se njima rastvori pozitivna srebrna slika, ostaje suptraktivna slika u boji sa žutim, magenta i cijanskim (plavozelenim) bojama.

Film Agfacolor uveden 1936. godine zasnivao se na sličnom principu i ne treba ga mešati sa istoimenim aditivnim filmom koji je uveden četiri godine ranije. Glavna razlika izmedu ovog novog Agfacolor filma i Kodachroma bila je u tome što su tri spojne komponente bile ubačene u ona tri sloja emulzije prilikom proizvodnje. Pošto se razvije  u negativ i srebrna slika izbeli, obrnuta pozitivna slika dobijala se jednim razvijačem za formiranje boje u traženim suptraktivnim bojama. U Americi je ovaj postupak uveden kao Anscocolor 1941. godine.

I Kodachromom i Agfacolorom dobijali su se slajdovi, pogodni za projekciju i za reprodukciju. Prirodna želja, posebno amatera, bila je da se dobiju kopije u boji. Iako je postupak negativ/pozitiv sa Agfacolorom bio objavljen 1937. godine, rat je zaustavio razvoj tog sistema u pravcu praktične primene, i film se mogao dobiti tek 1950. godine. U međuvremenu, Kodak je 1942. godine proizveo Kodacolor film negativ/pozitiv, kod koga je prvi deo postupka (dobijanje slajda) istovetan sa već opisanim postupkom sa Agfacolorom. Međutim, umesto pretvaranja negativa u pozitivan slajd, ostavljala se negativna slika u komplementarnim bojama; taj negativ se zatim izvlačio na papiru prevučenim kompletom emulzija sličnim onome za originalni negativ, i posle sličnog postupka dobijala se pozitivna kopija u osnovnim bojama.

Proces sa svim savremenim filmovima u boji je komplikovan i zahteva kontrolisane laboratorijske uslove, zbog čega ga sprovode proizvodači ili njihovi zastupnici koji su propisno opremljeni za taj posao. Negde od 1950. godine vodeći proizvodači fotografskog materijala u mnogim krajevima sveta prodaju filmove u boji pod svojim sopstvenim imenom. Svi se manje-više zasnivaju na patentu Agfacolor koji je, kao izum neprijatelja, pripao savezničkim snagama. Samo je po jedan američki, britanski i japanski proizvodač proizveo kolor film na principu Kodachroma. Drugi izuzetak je polaroidni kolor film koji je uvela Polaroid Corporation iz Cambridgea, Massachusetts, 1963. godine, za korišćenje u kameri Polaroid Land. Taj film daje direktne pozitive u boji za jedan minut.