Fotografija u boji

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973








FOTOGRAFIJA U BOJI

 

Dobra fotografija u boji zahteva od fotografa više od jednostavnog snimanja sa kolor filmom. U poređenju sa crno-belim, kolor traži ne samo drugačiju tehniku, več i drugačiji način viđenja. Kod monohromnog snimanja raspored svetlosti i senke i reprodukcija teksture su od izuzetnog značaja: kod fotografije u boji maštovito korišćenje boje važnije je nego vernost prirodi. Prosečan fotograf u boji vidi samo dodatno sredstvo za postizanje još većeg realizma u slici, i on će obavezno sjajno obojene predmete smatrati idealnim, pošto mu „boja” i „svetlo” izgledaju sinonimi. Kreativan fotograf, s druge strane, koristi boju da bi povečao značaj teme. Za to je potreban fini osećaj za nijanse boje, koje on koristi da bi podigao atmosferu, naglasio raspoloženje, povećao napetost, ili pojačao dekorativni efekat svoje slike; ili može, kao slikar, namerno koristiti boju kao sredstvo izražavanja. Boja i forma - a u reportaži i akcija - moraju se sjediniti da bi se dobila skladna kompozicija. Istančana upotreba boje traži iznad svega dobar ukus i veliko iskustvo, što do sada izgleda da je stekao srazmerno mali broj fotografa.

 

Felix H. Man je pionir reportaže u boji kao i u crno-beloj tehnici. Temza kod Chelsea, prva fotografija te vrste u boji koja je s uspehom snimljena (1949) odlikuje se efektima whistlerske*53 atmosfere (sl. 246). Od 1948-1951. godine Man je primenjivao principe foto-novinarstva u crno-beloj tehnici, bez dodatnih izvora veštačke svetlosti, na kolor film koji je u to vreme imao samo oko jednu četvrtinu današnje brzine. On je za Picture Post napravio prvu značajnu reportažu u boji

 

#284

 

282. (LEVO) ARNO HAMMACHER. TRSKE U CAMARGUI, 1963.


283. IDA KAR. RIBA, 1963.

 

u zatvorenom prostoru - o jednoj kanonizaciji u crkvi Sv. Petra, pri postojećoj svetlosti (1950). Naredne godine napravio je za Life prvu noćnu reportažu u boji - o Britanskom festivalu (sl. 247) - i prve slike u boji pri mesečevoj svetlosti, u Monte Carlu. Intervjui sa vodećim umetnicima snimljeni u boji u njihovim domovima i ateljeima bili su predmet Manove knjige Osam evropskih umetnika (1954) (sl. 244). Dokumentarna vrednost takvih reportaža umnogome je povećana uključivanjem platna ili skulptura umetnika.

Usavršeni kolor film i povećana brzina sada su rešili sve praktične teškoće u snimanju fotografija u boji. Kao glavna prepreka široj primeni boje u ilustracijama knjiga i časopisa ostaju i danas visoki troškovi štampanja. Reprodukovanje u štampi onoga što je postigao fotograf u boji zahteva vrlo veliku veštinu od cinkografa i štampara, koji mogu da naprave ili pokvare sliku. Glavna teškoća je u tome što tamni pigmenti štamparskog mastila ne odgovaraju u potpunosti prozirnim bojama koje se koriste u kolor slajdovima. Da bi se nadoknadili nedostaci štamparskih boja potrebno je maskiranje boje u izvesnoj meri, kao i korekcija rukom. Time se objašnjava visoka cena fotografija u boji, a zatim i srazmerno mali broj knjiga koje su potpuno ili u velikoj meri ilustrovane fotografijama u boji. Do sada je najlepšu štampu u boji davalo nekoliko švajcarskih i nemačkih štamparskih firmi.

 

#286

 

284. BRUCE DAVIDSON. LONDONSKIliIVOT, 1964.


Uzvišeno lepe dokumentacije u boji Emila Schulthessa Antarctica (1960) i Africa (1961) sastoje se više od slika prirode i gradskih pejzaža nego ljudskih situacija. Izuzetan efekat ovih reportaža često je postignut zahvaljujući vanrednom slikovnom kvalitetu samog predmeta. Kakvi zapanjujući gro-planovi i dubina opservacije! Kakva jeziva lepota prožima fantastične pejzaže! Iz ovih slika izranja čudesan kaleidoskopski prizor koji se stapa u jedan opšti utisak.

Interesantno ispitivanje fotografije u boji u estetskom smislu, kao i savršenu demonstraciju njenih stvaralačkih mogućnosti, daje Walter Boje u Magie der Farbe*54 (1961) u kojoj nekolicina nemačkih fotografa pokazuje neobično maštovitu interpretaciju i upotrebu boje. Neki od njih namerno se udaljuju od realizma i koriste i boju i temu ekspresionistički, kao što je prvi uradio Cecil Beaton u sjajnom portreru Martite Hunt (sl. 1). Efekat je ponekad prilično zaprepašćujući, kao onaj kada vidite zeleni akt Hajek-Halkea (sl. 278), ili kada fotograf pomoću sočiva sa dugim fokusom podražava fokus čovečijeg oka, dajući veći značaj glavnoj temi slike stapanjem bližih i udaljenijih predmeta (sl. 270). Sliveno predstavljanje pokreta takođe izlazi veoma dramatično u boji, kao što pokazuju Walter Boje u svojoj slici baleta (sl. 273) i Brian Brake (sl. 274). Izvestan broj savremenih fotografa daje duboko ličnu interpretaciju impresionističkim efektom zahvaljujući delimično selektivnom fokusiranju, a delimično malim brzinama eksponiranja.

Eliot Elisofon bio je jedan od prvih koji su zastupali namernu izmenu bojenih vrednosti slike u skladu sa temom pomoću filtera. On je bio specijalni konsultant prilikom snimanja filma „Moulin Rouge” (1952) da bi reprodukovao boje Toulouse-Lautreca. U fotografiji iz filma (sl. 285) u kameri su korišćeni plavi i magleni filteri za stvaranje atmosfere Moulin Rougea.

Kontrola boje, diskretno korišćena, može takođe mnogo da poveća estetsko uživanje u slici. Časopisni fotograf ima u celini veću širinu u ovom pogledu nego ilustrator topografskih ili etnografskih knjiga, gde bi svaka kreativna primena boje smanjila informativnu vrednost ilustracija. Istaknuti primeri te vrste su Afrika Emila Schulthessa (1961), Japan (1954) i druge publikacije Wernera Bischofa (sl. 265), dokumentacije u boji Eliota Elisofona, Bagara Ed van der Elskena (1961), Sepik Rene Gardija (1958) i Pariz Petera Corneliusa (1960) (sl. 207).


285. ELSOT ELISOFON. „MOULIN ROUGE”, 1951.

 

London, grad svih snova Erwina Fiegera (1962) je, s druge strane, zamišljen kao potpuno lična interpretacija. Očigledna je Fiegerova sjajna sposobnost za kreativnu obradu teme u boji (sl. 270), i sve je dobro pod uslovom da se prihvati njegova ideja predstavljanja velegrada u trenucima njegovog života i zanimljivim neobičnostima, umnogome onako kako je Biderman poetski tretirao Pariz i London („Izis”) u crno-beloj tehnici 1940-tih godina. Ponekad, međutim, tako fragmentarno uhvaćeni prizori nisu tipični za temu, i mogli su isto tako biti snimljeni i na nekom drugom mestu.

Izvanredne fotografije prirode u boji snimali su Ernst Haas (sl. 280), Raymond Moore (sl. 225), Arno Hammacher (sl. 282), Andreas Feininger (sl. 211), Ida Kar (sl. 283), Japanac Hiroshi Hamaya (sl. 279) i Amerikanac Eliot Porter, čija je knjiga U divljini je očuvanje sveta (1962) puna poetskih slika.

Uprkos konkurencije brojnih televizijskih kanala, SAD još uvek imaju najveći broj sjajno opremljenih časopisa na svetu. Visoki tiraž vodećih časopisa omogućuje im da ponude plate i mogućnosti koje privlače najbolje evropske fotografe. U Evropi je sada ostao samo jedan nedeljni časopis sa visokim kvalitetom fotografija - Paris Match, osnovan marta 1949. godine. Sa nekoliko izuzetaka, ostali više nastoje da svoje čitaoce uzbude senzacionalnim slikama nego da ih zadovolje kreativnim. Razboritim ljudima sa osećajem za dobru fotografiju možda će se nešto više dopasti neki mesečni časopisi kao što su Du (Zi rich), Réalités (Pariz) i Magnum (Köln). Ali najbolja savremena evropska fotografija danas se nalazi pre u knjigama nego u časopisima, i jedna biblioteka foto-knjiga, koju bi prezirali samo malograđani, isto je toliko od vitalnog značaja za ljude sa osećajem za sliku kao što su i dobre stereofonske ploče za ozbiljne ljubitelje muzike.