Camera obscura

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

Iz knjige Istorija Fotografije

Geršam

CAMERA OBSCURA

„Taj prozor, taj široki horizont, ti crni oblaci, razbesnelo more, samo su slika... Znaš da svetlosni zraci, kada se odbiju od raznih tela, formiraju sliku, i odbijenu predstavu odslikavaju na svim uglačanim površinama, recimo na mrežnjači oka, na vodi, i na staklu. Praiskonski duhovi su se trudili da zadrže te nemirne slike; načinili su finu, vrlo viskoznu materiju koja se brzo suši i očvršćava i kojom se slika stvara za tren oka. Oni ovom materijom prevuku komad platna, i drže ga ispred predmeta koje žele da naslikaju. Prvi efekt na tom platnu je sličan efektu ogledala; tu se vide svi predmeti, bliži i dalji, čiju sliku svetlost može da prenese. Ali ono što staklo ne može, platno čini svojom viskoznom materijom - zadržava slike. Ogledalo verno predstavlja predmete, ali ih ne zadržava; naše platno ih pokazuje sa istom tom tačnošću, i sve ih zadržava. Ovo utiskivanje slike je trenutno, i platno se odmah odnosi na neko mračno mesto. Jedan sat kasnije otisak je suv, i imaš sliku koja je tim vrednija što je umetnost ne može podražavati niti vreme uništiti... Tačnost crteža, istinitost izraza, jače ili slabije poteze, gradaciju senki, pravila perspektive, sve to ostavljamo Prirodi, koja sigurnom i nepogrešivom rukom na našim platnima crta slike koje zavaravaju oko.”

 U ovoj epizodi naučno-fantastičnog dela Giphantie (1760) Tiphaigne de la Roche govori o vekovnom snu čovečanstva: trajno zadržati odraze iz ogledala i stvoriti slike bez pomoći umetnikove olovke. Naravno da je odavno zapaženo delovanje svetlosti na razne supstance - izbleđivanje tkanina i tamnjenje kože na suncu. Rad praiskonskih duhova Tiphaigne de la Rochea na stvaranju slika mogao bi se pripisati foto-hemiji, ali bez formiranja jasne optičke slike u cameri obscuri, koja u fotografiji igra podjednako bitnu ulogu, automatsko beleženje prirode nikada ne bi bilo moguće.

Poznavanje optičkog principa slika camere obscure može se pratiti unazad do Aristotelovog doba; njena primena u crtanju - do Giovanni Battiste della Porte. Fotografski aparat potiče direktno od camere obscure, koja je, kao što kaže njen latinski naziv, prvobitno predstavljala

mračnu sobu sa malim otvorom na zidu ili na prozorskom kapku, kroz koji se obrnuta slika prizora spolja projektuje na suprotan zid ili belo platno. U krajevima sa južnom klimom gde ljudi zamračuju sobe kada je toplo vreme, ova pojava se mogla zapaziti još pre nego što je Aristotel opisao optički princip na kome se ona zasniva. On je posmatrao polumesečast oblik delimično pomračenog sunca koji se projektovao na zemlju kroz rupe na situ i kroz propuste izmedu lišča jednog platana. Primetio je takode da slika postaje oštrija što je otvor manji.

Jasniji opis daje arapski naučnik Alhazen početkom jedanaestog veka u svom delu o optici, koje je kasnije postalo glavni izvor naučnog materijala za Rogera Bacona i druge evropske naučnike.

„Ako slika sunca za vreme pomračenja - pod uslovom da ono nije totalno - prode kroz mali okrugli otvor na ravnu površinu nasuprot otvoru, ona će imati oblik polumeseca... Slika sunca pokazuje ovu osobinu samo kada je otvor veoma mali.”

Može se pretpostaviti da je efekt camere obscure bio uveliko poznat arapskim naučnicima, koji su sačuvali Aristotelovo učenje tokom celog ranog srednjeg veka u Evropi.

U toku sledećih pet stoleća izvestan broj naučnika, uključujući Rogera Bacona, pominje primenu camere obscure u posmatranju pomračenja sunca bez oštećenja očiju, gledanjem direktno u sunce. Prva štampana ilustracija ovoga (sl. 2) nalazi se u knjizi De radio astronomico et geometrico liber (1545) holandskog lekara i matematičara Reinera Gemme Frisiusa. Najraniji štampani prikaz prethodi ovoj dvadeset godina. Cesare Cesariano, učenik Leonarda da Vincija, u komentaru svog izdanja Vitruvijevog dela De architectura opisuje cameru obscuru u kojoj se može videti slika svega izvan prostorije. Leonardo je već zabeležio dva opisa camere obscure u svojim beležnicama, koja, međutim, nisu objavljena sve do 1797.

2 PRVA OBJAVLJENA ILUSTRACIJA CAMERE OBSCURE, 1545.

2. PRVA OBJAVLJENA ILUSTRACIJA CAMERE OBSCURE, 1545.

Najpotpuniji i najbolji opis camere obscure objavio je napuljski naučnik Giovanni dela Porta u Magiae naturalis (1558), u kojoj se ona po prvi put preporučuje kao pomoćno sredstvo u crtanju.

„Ako ne možete da slikate, ovim načinom možete crtati (konture slika) olovkom. Onda vam ostaje samo da stavite boje. To se radi reflektovanjem slike nadole, na tablu za crtanje na kojoj se nalazi hartija. A za spretnu osobu to je vrlo laka stvar.” U drugom veoma proširenom izdanju koje se pojavilo trideset jednu godinu kasnije, Porta je praktičnu primenu kamere proširio na slikanje portreta, pri čemu se model postavljao direktno na sunce van prostorije i ispred otvora na prozorskom kapku. Magiae naturalis je bilo jedno od najpoznatijih dela iz oblasti popularne nauke štampanih tokom šesnaestog stoleća, koje se pojavilo u mnogo izdanja i na mnogim jezicima. Iz tog razloga dugo se verovalo da je njen autor pronalazač camere obscure.

Prvo značajnije usavršavanje camere obscure postignuto je umetanjem bikonveksnog sočiva u otvor da bi se dobila svetlija slika. Upotrebu sočiva preporučio je Girolamo Gardano, milanski lekar, u delu De subtilitate (1550).

Daniello Barbaro, venecijanski plemić, u La Pratica della perspettiva (1568) navodi da se slika može izoštriti dodavanjem sočivnih dijafragmi raznih veličina. U La prospettiva di Euclide (1573), E. Danti, firentinski matematičar i astronom, objavio je dalje usavršavanje dodavanjem konkavnog ogledala da bi se ispravila do tada obrnuta slika.

3. ŠATOR-CAMERA OBSCURA IZ DEVETNAESTOG VEKA,
TIPA KAKAV JE UPOTREBLJAVAO JOHANN KEPLER .1620.

U delu Deliciae physico-mathematicae (1636), Daniel Schwenter, profesor matematike na Univerzitetu u Altdorfu, opisao je komplikovan sistem sočiva kojim se kombinuju tri različite fokusne daljine. Scioptrička kugla ili „volovsko oko” sastojala se od šuplje drvene lopte koja se mogla okretati, sa rupom probušenom kroz osovinu i po jednim sočivom različite fokusne daljine pričvršćenim na oba kraja. Spojena, sočiva su davala kraći fokus nego svako za sebe. Pričvršćena na prozorski kapak zamračene sobe, scioptrička kugla projektovala je na suprotan beli zid ili platno slike iz svih pravaca u kojima je kugla okretana, a ne samo prizor neposredno ispred prozora. Schwenter navodi da je umetnik Hans Hauer ovaj instrument koristio za crtanje velike panorame Nirnberga i da je pomoću njega dobio odličnu perspektivu.

U svom prvobitnom obliku kao zamračena soba u kući, camera obscura je umetnika ograničavala na prizor spolja ili na por

trete ljudi postavljenih ispred otvora, ali u sedamnaestom veku konstruisane su pokretne kamere. Za njih po prvi put daje nacrt Friedrich Risner pre 1580, dok su posthumno objavljene u njegovoj Optici (1606).

Četrnaest godina kasnije (1620), obavljajući geodezijsko merenje Gornje Austrije u svojstvu kraljevskog matematičara, Johann Kepler je skicirao u malom crnom šatoru kroz čiji vrh je bila provučena rotaciono pokretna cev sa bikonveksnim sočivom i ogledalom koje je reflektovalo sliku na tablu za crtanje. Camera obscura šatorskog tipa bila je još uvek u upotrebi početkom devetnaestog veka (sl. 3).

Athanasius Kircher, naučnik jezuita i profesor u Rimu, u Ars magna lucis et umbrae (1646) opisao je i dao ilustraciju camere obscure koja je bila dovoljno laka da su dva čoveka mogla da je nose na ručkama. Kamera se sastojala od spoljne kocke načinjene od lakog ali jakog materijala, sa sočivom u centru svakog zida, i unutrašnje kocke od providnog papira za crtanje. Umetnik je ulazio kroz otvor sa kapkom na podu (sl. 4).

4 ATHANASIUS KIRCFIER. PRENOSNA CAMERA OBSCURA, 1646.

4. ATHANASIUS KIRCFIER. PRENOSNA CAMERA OBSCURA, 1646.

Kircherov učenik Kaspar Schott, profesor matematike u Würzburgu, shvatio je da nije potrebno da umetnik uđe u kameru; biće savršeno dovoljno gledati kroz rupicu u zidu kamere. U Magia Optica (1657) Schott spominje da mu je jedan putnik po povratku iz Španije pričao o cameri obscuri koja je toliko mala da se može nositi ispod miške. Onda je on konstruisao kameru u obliku dve kutije, od kojih je jedna bila nešto manja, da bi mogla da sklizne u onu drugu radi podešavanja fokusa. U cev čija se veličina mogla podešavati bila su uglavljena dva konveksna sočiva, i dobijane su uspravne slike.

5. JOHANN ZAHN, PRENOSNA CAMERA OBSCURA REFLEKSNOG TIPA, 1685.

5. JOHANN ZAHN, PRENOSNA CAMERA OBSCURA REFLEKSNOG TIPA, 1685.

Najraniju refleksnu kameru opisao je i predstavio ilustracijom Johann Christoph Sturm, profesor matematike u Altdorfu, u Collegium experimentalesive curiosum (1676). Ravno ogledalo pod uglom od 45° prema sočivu reflektovalo je sliku pravo na komad zamašćene hartije zategnute preko otvora na vrhu kamere, koji je radi bolje vidljivosti slike bio zaklonjen poklopcem. Devet godina kasnije Johann Zahn, kaluđer premonstraten u Würzburgu, ilustrovao je u Oculus artifiaalis teledioptricus (1685-1686) nekoliko tipova camere obscure u obliku kutije, dovoljno malih da bi se svuda mogli nositi. Kamera refleksnog tipa (sl. 5) bila je samo oko 23 cm visoka i široka, a dugačka oko 60 cm. Po prvi put se spominju takva usavršavanja kao što su ekran za fokusiranje od opalnog stakla, i bojenje unutrašnjosti kutije i cevi za sočivo u crno da bi se izbegli refleksi. Po veličini i oblikovanju Zahnove kamere predstavljale su prototipove fotografske kutije i refleksnih kamera devetnaestog veka.

6. S’GRAVESANDE. CAMERA OBSCURA U OBLIKU NOSILKE, 1711.7. CAMERA OBSCURA U OBLIKU KNIIGE, IZ OSAMNAESTOG VEKA  8. GEORG BRANDER. CAMERA OBSCURA U OBLIKU STOLA, 1769.

6. S’GRAVESANDE. CAMERA OBSCURA U OBLIKU NOSILKE, 1711.

7. CAMERA OBSCURA U OBLIKU KNIIGE, IZ OSAMNAESTOG VEKA

8. GEORG BRANDER. CAMERA OBSCURA U OBLIKU STOLA, 1769.

Do osamnaestog veka upotreba camere obscure bila je opšte poznata među obrazovanim ljudima; dugi opisi te naprave nalazili su se u većini dela o optici, raspravama o slikarstvu, i knjigama o popularnoj razonodi. Konstruisali su se bezbrojni tipovi kamera u raznim veličinama, od prvobitne zamračene sobe - sada obično u kakvoj kuli, da bi se dobila široka panorama okoline - sve do džepnih kamera dužine od samo 15-20 cm i širine 5 do 7,5 cm. Neke su bile u obliku knjige (sl. 7), druge skrivene u vrhu štapa za poštapanje. Kao pomoć umetniku prilikom slikanja portreta, mrtvih priroda i enterijera, postojale su kamere u obliku stola (sl. 8), dok su se za slikanje pejzaža koristile prenosne kamere u obliku kutije i kamere-nosiljke (sl. 6). Ponekad su se kočije preuređivale u kamere oblaganjem unutrašnjosti tamnim materijalom i postavljanjem tačno pričvršćenih zastora i stola za crtanje. Kao i u kameri tipa nosiljke, rotaciono pokretno sočivo bilo je pričvršćeno u krovu a slika se jednim ogledalom reflektovala na sto, tako da bi putnik mogao da pravi skice kad god bi došao na kakvo lepo mesto ne trudeći se da izađe iz svog vozila.