Fotografija na metalu

Izvor podataka: Fotografija sažeta istorija
Autor: Alison Gersheim, Helmut Gersheim
Izdavač: Jugoslavija
Godina izdanja: 1973

FOTOGRAFIJA NA METALU

 

Prvu (poznatu - primedba priređivača Živojin) uspelu fotografiju na svetu snimio je 1826. Nicephore Niepce na ploči od legure kalaja i olova (sl. 12), koristeći svoj prvi profesionalno napravljen foto-aparat kojim ga je snabdeo pariski optičar Charles Chevalier. Fotografija prikazuje pogled sa prozora Niepceove radne sobe, sa golubarnikom na levoj strani, jednom kruškom i komadom neba koje se pomalja kroz granje, u centru kosi krov ambara, a na desnoj strani još jedno krilo kuće. Pojava sunčeve svetlosti sa obe strane dvorišta postignuta je zahvaljujući dugom eksponiranju od oko 8 časova jednog letnjeg dana. Sloj bitumena iz Judeje, rastopljen u lavandinom ulju stvrdnuo se na delovima na koje je delovala svetlost, dok je na tamnim delovima slike ostao rastvoriv i ispran je rastvaračem koji se sastojao od lavandinog ulja i belog petroleja (terpentina). Rezultat je bila postojana slika-pozitiv na kojoj svetle delove predstavlja bitumen, a tamne goli sloj legure.

Niépce je i fotografijama načinjenim u kameri i gravirama kopiranim postavljanjem na ploču dao ime heliographie (sunčev crtež).

Septembra 1827. Niépce dolazi u Kew blizu Londona u posetu bratu Claudu, i donosi sa sobom ovaj pogled snimljen kamerom, graviru kardinala d Amboisea, i još nekoliko heliografskih reprodukcija.

U Kewu se upoznao sa slikarem biljaka Francisom Bauerom, koji, shvatajući značaj pronalaska, ubeđuje Niépcea da o tome uputi jedan dopis kralju Georgeu IV i Kraljevskom društvu. Međutim, kako je oprezni pronalazač odbio da otkrije pojedinosti svog postupka, Kraljevsko društvo nije htelo da ga prizna. Pre nego što se vratio kući, Niépce je dao Baueru sve te fotografske incunabula*5, i posle nekoliko godina „detektivskog rada” autora sl. 9 i 12 i oba dopisa izašla su na svetlost dana 1952. godine.

Odustajući od legure kalaja i olova, koja je bila i suviše mek materijal da bi se dobila zadovoljavajuča štamparska ploča - što je Niépceu oduvek bio konačni cilj - on se prebacio na posrebren bakarni lim, poboljšavajući kontrast svojih slika zatamnjenjem golih delova posrebrene ploče jodnom parom. Eksponiranje je, međutim, ostalo nepraktično dugo.

Decembra 1829. Niépce je potpisao ugovor o udruživanju sa Louis Jacques Mande Daguerreom (sl. 11), pozorišnim scenografom i pronalazačem diorame (zajedno sa Charles Marie Boutonom). To je bilo popularno prikazivanje ogromnih panorama naslikanih na poluprovidnom platnu, sa efektima koji su se menjali prema tome da li su slike osvetljavane reflektovanom ili prenetom svetlošću. Da bi postigao savršenu perspektivu i realističke detalje Daguerre je pravio pripremne skice camerom obscurom, i već mnogo godina je pokušavao da njene slike fiksira automatski umesto da ih prati rukom - ali uzalud. Sve što je Daguerre mogao da unese u to partnerstvo bili su usavršen model camere obscure i svoj talenat, što je eksplicitno poslužilo usavršavanju heliografije. Dve godine posle Niépceove smrti Daguerre je otkrio da se živinom parom može izazvati ili razviti gotovo nevidljiva ili latentna slika i time smanjiti vreme eksponiranja sa najmanje osam časova na 20-30 minuta. Međutim, tek maja 1837. on je pronašao način fiksiranja slika rastvorom obične soli.

12. NICÉPHORE NIÉPCE. PRVA USPFLA FOTOGRAFIJA PO PRIRODI, 1826.

 12. NICÉPHORE NIÉPCE. PRVA USPFLA FOTOGRAFIJA PO PRIRODI, 1826.

Verujući da se njegov novi proces razlikuje od Niépceovog (mada se u velikoj meri zasnivao na znanju njegovog pokojnog partnera) Daguerre ga je nazvao daguerreotypie (dagerotipija) Posle neuspelih pokušaja tokom 1838. godine da se pronalazak komercijalno prihvati pretplatom, Daguerre je obezbedio pokroviteljstvo astronoma i poslanika Frangoisa Aragoa preko koga je postigao da francuska vlada prihvati pronalazak. Prirodnjak Gay-Lussac, član Gornjeg doma, podržao je Aragoovu molbu za kupovinu pronalaska jednim toliko očiglednim argumentom, da iznenaduje činjenica da druga značajna otkrića vlade nisu pomagale na sličan način: ako pronalazak ostane u rukama pojedinca, postoji opasnost da će dugo vremena stajati u mestu; objavljen, međutim, biće uskoro usavršen idejama drugih. Jula 1839. godine vlada je primila dagerotipiju da bi je besplatno ustupila svetu, dajući za uzvrat penzije Daguerreu i Niépceovom sinu, i Legiju časti onom prvom. Ipak, Daguerre je izvadio jedan patent u Engleskoj pet dana pre nego što su detalji postupka objavljeni u Parizu.

13. NASLOVNA STRANA PRVOG FOTOGRAFSKOG PRIRUČNIKA U SVETU, JUL 1839, OD „F-N” 14. ARAGOOV ZVANIČNI IZVEŠTAJ O DAGEROTIPIJI, AVGUST 1839.

13. NASLOVNA STRANA PRVOG FOTOGRAFSKOG PRIRUČNIKA U SVETU, JUL 1839, OD „F-N” (VEROVATNO KARL VON FRANKENSTEIN, GRAZ)

14. ARAGOOV ZVANIČNI IZVEŠTAJ O DAGEROTIPIJI, AVGUST 1839.

Svet je naglo počeo da razmišlja (sl. 13) posle Aragoove mnogo reklamirane izjave u Veću poslanika da dagerotipija „ne zahteva nikakvo znanje crtanja i ne zavisi ni od kakve manuelne veštine. Svako može da uspe sa istom izvesnošću, i to isto tako dobro kao i autor pronalaska”. Pojedinosti ovog prvog izvodljivog metoda fotografije Arago je otkrio tek 19. avgusta 1839, na zajedničkom sastanku Academies des Sciences i Beaux-Artss) u Institut de France (sl. 14). Tog dana, koji se uzima kao zvanični rođendan fotografije, ogromna radoznala gomila pohrlila je u dvorište Instituta i „vladalo je takvo uzbuđenje, kao posle pobedničke bitke”. Danas je fotografija nešto što se samo po sebi razume, tako da je teško shvatiti koliko je Daguerreovim savremenicima magično izgledala ideja da se priroda može naterati da spontano proizvede sliku (sl. 15). Iako je realističko predstavljanje svakodnevnog sveta bilo cilj mnogih slikara od vremena Van Eycka i čak i mnogo ranije u helenističkom periodu, iznenadno ostvarenje njihovih nada bez potrebe za umetnikom bilo je toliko zaprepašćujuće da je Paul Delaroche zbunjeno uskliknuo: „Od danas, slikarstvo je mrtvo!” Slikari minijatura i graveri strepeli su za svoju egzistenciju, a u reakcionarnim krugovima dagerotipija je čak bila odbijana iz verskih razloga.

15. PESMA O DAGEROTIPIJI, 1839.

15. PESMA O DAGEROTIPIJI, 1839.

„Želja da se zadrže prolazni odrazi ne samo da je nemoguća”, gnevno je grmeo Leipziger Stadtanzeiger, „kao što je pokazalo temeljno nemačko ispitivanje, već i samo priželjkivanje, volja za tim, predstavlja svetogrđe. Bog je stvorio čoveka prema svom liku, i nijedna mašina koju je napravio čovek ne može trajno zadržati sliku Boga. Zar je moguće da bi Bog napustio svoje večite principe i dozvolio jednom Francuzu u Parizu da svetu da Đavolov izum?... Ideal Revolucije - bratstvo, i Napoleonovu ambiciju da od Evrope način jedno carstvo - sve te glupave ideje Monsieur Daguerre sada pretenduje da nadmaši zato što želi da nadmaši Stvoritelja sveta. Da je ta stvar uopšte moguća, onda bi nešto slično još davno, u antičko doba učinili ljudi kao što su bili Arhimed ili Mojsije. Ali ako ti mudri ljudi nisu ništa znali o tome kako se trajno zadržavaju slike viđene u ogledalu, onda čovek Francuza Daguerrea, koji se hvališe tako nečuvenim stvarima, može bez ustezanja da nazove budalom nad budalama”.

16. NASLOVNA STRANA PRVOG IZDANJA DAGUERREOVOG PRIRUČNIKA, ŠTAMPANOG 20. AVGUSTA 1839.

16. NASLOVNA STRANA PRVOG IZDANJA DAGUERREOVOG PRIRUČNIKA,
ŠTAMPANOG 20. AVGUSTA 1839.

Postupak objavljen u Daguerreovom priručniku Historique et Description des Procédés du Daguerreotype et du Diorama*7 (sl. 16) odmah posle istorijskog sastanka u Institutu Francuske bio je ukratko sledeći:

Posrebrena bakarna ploča, kupljena gotova, obrađena je jodnom parom koja na ploči formira srebro-jodid. Posle eksponiranja u kameri razvijena je latentna slika živinom parom, zagrejanom nad špirirusnom lampom, pri čemu živa prijanja uz one delove srebro-jodida na koje je delovala svetlost. Slika je fiksirana hiposulfitom sode i isprana destilisanom vodom. Dobijena je slika-pozitiv sa fino izvučenim detaljima i glatkom površinom koja se staklenim poklopcem morala zaštititi od oštećenja, i zapečatiti da bi se sprečilo tanjenje od kontakta sa vazduhom.

Od avgusta 1840. godine dagerotipije su se obično tonirale zlatnim hloridom, što je predstavljalo značajno usavršavanje, zahvaljujući

Hippolyte Fizeauu. Ovo je pojačavalo kontrast slike i činilo da živa jače prione uz posrebrenu ploču.

Zbog dužine eksponiranja (20-30 minuta) dagerotipija se nije mogla koristiti u slikanju portreta-što se najviše želelo-sve dok eksperimentatori u Americi, Engleskoj i Austriji nisu znatno usavršili Daguerreov postupak i aparat.